16.12.2014.

176.

Hello December!

Ovo je mjesec kad treba da se sjetimo šta se desilo prošlu godinu. Koje ljude smo izgubili, a koje pronašli... Šta smo pogrešno uradili, a šta smo propustili da uradimo lijepo...
Što se mene tiče, ja baš treba da poradim na sebi, da dobro razmislim šta mi se to lijepo desilo, a šta ružno, šta bih to ponovila, a šta više ne želim. Sigurno da ne želim novu prevaru, nove laži, ne želim da se mijenjam zbog nekog. Jednostavno je, svi kažu ko te voli, voljet će te kakva god da si. Zašto bih se ja mijenjala zbog nekog? Ali jesam, je li to cijenio taj neko? Nije uopšte. Ne trebam se u novoj godini pretvarati da sam neko ko nisam, ne trebam sebi uskraćivati mnoge stvari, ne moram biti uvijek ozbiljna, da bi me neko volio, trebam biti samo ja. I sigurno cu to ispraviti u novoj. Trebam cijeniti onog ko me voli, i dati mu šansu, a ne čekati nekoga kome nije bitno gdje sam, šta sam, kako sam, kako glupi fax. Trebam nekoga kome neće biti u cilju principi, nego nekog koji će sve to zaboraviti zbog mene, koji će ponos porušiti zbog mene, ko će me svima pokazivati, a ne nekoga ko će se stiditi mene. Zaista, trebam da poradim na svom ljubavnom životu, jednom za sva vremena, a što se ostalih stvari tiče, zadovoljna sam, samo neka ostane sve kako jeste, bit cu presretna.
 
Ujedno, decembar je mjesec kada treba da se oprašta ljudima jer ni mi nismo
ko bezgriješni, zar ne? Pa eto, opraštam svima i koji su to zaslužili, i koji ne.

Decembar je posljednji u ovoj godini, prilika da saberemo šta treba da ponovimo u narednoj godini, a šta treba da izbjegavamo.
Ako su prošli mjeseci bili loši, imamo tih oko 14- tak dana još.
 
Iskoristimo ove dane da usrećimo nekoga, dajmo mu decembar za pamćenje..
.

09.12.2014.

175.


Znaš da sam tvoja. Znaš da te volim. Ali nema te... Predugo me ostavljaš samu. Meni treba zagrljaj, neko ko će mi reći da će sve biti uredu i da sam za njega najljepša na svijetu. I ja ne mogu više biti sama. Želim se smijati s nekim, želim nekog ljubiti, biti sretna... Pa makar to značilo da ću te prestati čekati. Jednostavno, ne želim više biti sama, živjeti sa sjećanjima kad ovoliku ljubav koju čuvam u sebi mogu pokloniti nekom drugom kome će ona biti sve na svijetu. Razumiješ li? Bojiš li se da ću te prestati čekati? Ne, ne odgovaraj mi, pokaži mi šta želiš, osjećaš... Budi pored mene ili me pusti da idem dalje.


08.12.2014.

174.

- Ne možeš ga ni pogledati.
- Griješiš. Mogu. Ali ne zaslužuje ni da ga pogledam. Zato kraj njega prolazim kao pored stranca. Jer je lagao da me voli. Da sam prava. Da odlazi jer sam predobra za njega.
-Možda i jesi.
-Ma daj, molim te. Kad nekog voliš, trudiš se biti bolji zbog te osobe, trudiš se zaslužiti to malo čudo u svom naručju. Ne odustaješ. Ne ljubiš drugu. Ne grliš drugu. Ne, nije me volio.
- Ali ti njega jesi...
-Da nisam, ne bih bila tako slijepa i vidjela bih da sam njemu bila samo izazov. Ničija, koju je želio ukrotiti.
- Da li je uspio?
- Sad sam ničija više nego ikada..

18.10.2014.

I zapravo, sve ovo nikada nije imalo smisla. Jer, koliko god se ja trudila da te zaboravim, sve me je podsjećalo na tebe.

Jutros sam se probudila i shvatila da sam navikla da ga nema. Navikla sam voljeti nekoga koga nemam. Ali, znate, shvatila sam da nije kraj svijeta, da se imam i dalje čemu smijati, zbog koga biti sretna. Možda mu nikada neću oprostiti što je otišao iz tako glupih razloga, ali uvijek ću biti ponosna na sebe jer sam uradila za ovu ljubav šta sam mogla. Uradila sam i ono, do sada nezamislivo za mene: pregazila sam preko ponosa, kojem nema mjesto u ljubavi, i pokušala ga uvjeriti kolika je moja tuga za njim. A kažu da je tuga veća što je veća ljubav. A mene boli previše. Do srži.
Dovoljno sam vremena potrošila misleći na njega, a još više pateći za njim. Mislila sam da je s vremenom lakše. Pa zašto onda boli čak i više?! Zašto ova bol ne nestaje? Vrijeme, prokleto bilo! Čak se i ti igraš sa mnom! Nije moje srce stijena pa da ga ništa ne može uništiti. Da, jako je. I jače nego što sam mislila. Ponosna sam na njega. Ali ne i na sebe. Ne zaboravljam ga. Ne ide. Ne pričam o njemu, ne slušam o njemu, pa opet ne ide... Trebao je nestati još onda kad sam ga počela zvati "niko". Ali za moje srce, on je još "moj neko". Ne želim to. Ne zaslužuje da ga se sjećam. Ne zaslužuje ništa! Kriva sam, znam. Pokušala sam ga zamijeniti, ali ne ide.  K'vragu, čovječe, nisi li mogao biti onaj pravi?! Ljuta sam. Na tebe, na sebe, na cijeli svijet. Na tebe jer si me lagao, na sebe jer sam ti povjerovala, na svijet... On je uvijek svima za sve kriv. Čovječe, sjećaš li se ti? Sjećaš li se kako sam te gledala, grlila, ljubila? Sjećaš li se mog smijeha? Ja da, i fali mi. Prije svega, sjećaš li se sebe dok si bio sa mnom? Ja se sjećam i toga. Neke stvari, glumče s Oskarom, ipak ne možeš odglumiti. Rekao si da ćeš, kad god se sjetiš mene, pomisliti na nešto lijepo... Misli ti na sebe, sebe kraj mene. Uvijek sam govorila: "Sa mnom je teško, ali može se". Ti najbolje znaš kako je sa mnom zaljubljenom prelahko. Tad sam mislila da osjećamo isto. Sad ne znam. Ne znam ko je ta koje se sjetiš svaku noć prije spavanja. Ali znam šta pamtiš. Kad smo mi u pitanju, sve i da hoćeš, ružnog se sjetiti ne možeš, jer ja tebi nista ruzno ucinila nisam Ruznog se sjetiti ne mozes, jer ga nije bilo... Osim možda rastanaka... Ali, naučio si ti na rastanke. Ipak, ti si otišao, ne ja..

11.10.2014.

Ima u tebi neceg mazohistickog mala. Odrices se onoga sto volis i uzivas da zbog toga patis!

" Zasto ste se vi razisli?

Zbog potpuno beznacajne gluposti. Jednostavno sam se okrenula i otisla zamolivsi ga da me vise ne trazi.

I nije te trazio?

Jeste, moj prokleti ponos mi nije dopustio da mu se vratim. Nisam htjela priznati da sam se pokajala. Danas nakon toliko godina, jos uvijek nisam spremna za bilo kakvu vezu. I suvise je prisutan u meni. A hodati s nekim tek toliko da se zna kako imas momka po meni nema nikakvog smisla.
Nemoj nikada dozvoliti da ti jedan cas lose volje, prkosa, inata, tvrdoglavosti promijeni zivot. Neka ti ja budem pouka. Ja sam ti, lijepa moja, posebna sorta budale. "

 
Ljubav je sihirbaz, babo!

04.10.2014.

Moje srce tuzno je...

Prosle godine, na ovaj tako divan praznik, mojoj sreci nije bilo kraja. 18. rodjendan, Bajram, 'meni i mom voljenom' 3 mjeseca veze, i najvaznije on je bio pored mene, bio prisutan i svojim ocima gledao osmijeh na mom licu i uzivao zajedno sa mnom. Zaista, bila sam najsretnija osoba na svijetu tog dana.

Sinoc smo pricali, zaspala sam kao nekada na telefonu, nisam smjela nikako. To mi se nije smjelo desiti. Nije, ali se desilo. Ujutro kada sam se probudila, slusalice u usima, preplavio me neki fin osjecaj, kao nekada, ali sam se brzo vratila u realnost i shvatila da nije to sto mislim. Toga sam se plasila. Na samom budjenju, prva suza je kanula. Znam, trebala bih se radovati kao svi sto se danas raduju, ali u mom scu tuga preovladava, zbog same pomisli na proslogodisnji Bajram.
Nisam ni slutila da ovaj Bajram necu docekati s porukom "volim te", nisam ni slutila da cu se ovaj Bajram osjecati toliko usamljeno, pored svih tih ljudi. Ni slutila nisam da cu se osjecati ovako skrhano.
U odnosu na proslogodisnji Bajram, danas sam najtuznija osoba na ovako divan dan. Umjesto osmijeha, moje lice krase suze.

Bajram barecula.

03.10.2014.

!

Jednom ću otići, a neću se ni okrenuti.
 Jednom ću prestati biti slaba na tebe.
  Jednom.


Stariji postovi